Kinematika robota bavi se proučavanjem pokreta robota – kako se njegovi delovi (npr. ruke, zglobovi) pomeraju u prostoru. Da bismo precizno opisali te pokrete, neophodno je da koristimo koordinatne sisteme. Oni nam pomažu da matematički zabeležimo položaj (gdje se nešto nalazi) i orijentaciju (kako je nešto okrenuto) robota ili njegovih delova.
Koordinatni sistem je način da pomoću brojeva opišemo položaj tačaka u prostoru. Najčešći sistem koji se koristi je kartesijanski koordinatni sistem.
Kartesijanski
koordinatni sistem:
Svaka tačka u prostoru je opisana
pomoću tri broja – x, y i z.
Na primer, tačka P može
biti predstavljena kao: P=(x,y,z)
Zamislite da je vaše školsko dvorište kao prostran prostor, a svaki predmet (drvo, klupa) se nalazi na određenoj lokaciji koju možemo opisati kao par (ili trojku) brojeva.
U robotici se koristi više koordinatnih sistema, a najčešće su:
Globalni (svetski) koordinatni sistem
To je fiksni sistem koji koristimo kao referencu za ceo prostor u kome robot radi.
Na primer, u fabrici možemo postaviti koordinatni sistem sa početkom u jednom uglu prostorije.
Lokalni koordinatni sistemi
Ovi sistemi su vezani za delove robota, kao što su baza robota, pojedinačni zglobovi ili krajnji efektor (robotova ruka).
Svaki lokalni sistem ima svoje koordinate, a pomoću njih možemo precizno opisati pokrete svakog dela robota.
Koordinatni sistem alata (end-effector)
Ovaj sistem je vezan za alat koji robot koristi (npr. robotska šaka).
Omogućava da se odredi kako je alat orijentisan u odnosu na objekat koji treba da se manipuliše.
Da bismo prešli iz jednog koordinatnog sistema u drugi, koristimo transformacije. Ovo je veoma važno, jer:
Ako znamo položaj robota u lokalnom koordinatnom sistemu (npr. položaj jednog zgloba), moramo ga prevesti u globalni koordinatni sistem da bismo znali gde se robot nalazi u prostoriji.
Transformacije kombinuju rotacije (promene orijentacije) i translacije (pomeranja).
Jedan od najčešćih načina da se opiše promena koordinatnih sistema je korišćenje homogene matrice transformacije. Ta matrica (dimenzija 4×4) kombinuje rotaciju i translaciju u jednu operaciju. Njena opšta forma izgleda ovako:
R3×3 predstavlja rotacionu matricu (opisujući orijentaciju).
P3×1 predstavlja vektor translacije (opisujući pomeranje).
Korišćenjem ove matrice možemo prebaciti koordinate tačke iz jednog sistema u drugi.
Zamislite robotsku ruku sa nekoliko zglobova. Da bismo opisali položaj i orijentaciju krajnjeg efektora (npr. ruke koja hvata predmet), svakom zglobu dodeljujemo svoj lokalni koordinatni sistem.
Denavit-Hartenberg
konvencija je sistematski metod za dodeljivanje ovih
koordinatnih sistema, što omogućava da se izračunaju
transformacije od baze robota do krajnjeg efektora.
Na taj
način, lanac transformacija (od baze do ruke) možemo zapisati kao
proizvod homogenih matrica, i time izračunati gde se tačno nalazi
krajnji efektor u globalnom koordinatnom sistemu.
Koordinatni sistemi su osnova za opisivanje položaja i orijentacije u prostoru.
U robotici koristimo globalne i lokalne koordinatne sisteme da bismo precizno kontrolisali pokrete robota.
Transformacije između koordinatnih sistema, naročito pomoću homogenih matrica, omogućavaju prelazak sa opisa pokreta u lokalnim okvirima na globalne opise.
Razumevanje ovih pojmova je ključno za dalje proučavanje kinematike robota i pravilno programiranje njegovih pokreta.